Podbablje Portal - Sve iz Podbablja na jednom mjestu!

Darkovi autobiografski zapisi o majci

Podijeli sa prijateljima!

ujevic pismo majci

O knjizi Darka Ujevića Pismo majci (Zagreb, 2015.)

Nakon više stručnih knjiga i studentskih priručnika, dr. sc. Darko Ujević, profesor na Tekstilno-tehnološkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, na kojemu je dvaput obnašao i dužnost dekana, objavio je i više publicističkih (sportskih) knjiga te meditativnih i popularno-psiholoških zapisa za samopomoć. 

Nakon smrti majke Ivanke u srpnju 2013. godine, ganut trajnim odlaskom najdraže roditeljice, zahvalio joj je zapisima i sjećanjima na dragi majčinski lik u knjizi „Pismo majci“ koja na 185 stranica, u nakladi obiteljske konzalting tvrtke DKM, uz pedesetak crnobijelih fotografija iz obiteljskog albuma, svjedoči roditeljsku brigu, žrtvu i ljubav oca Mije i majke Ivanke spram svog jedinca i njegove obitelji. Iako posvećena majci, riječ je zapravo o autobiografiji autora koji opisuje svoje dječaštvo, odrastanje, studiranje, ženidbu, rađanja dvaju sinova te unuka, zatim uspješnu radnu stručnu karijeru najprije u bivšoj imotskoj tvornici Pionirka, danas na Sveučilištu u Zagrebu. Nije preskočeno ni njegovo bavljenje sportom, šahom u djetinjstvu, zatim u mladosti borilačkim (budokai karate) vještinama, što je također okrunio brojnim osobnim natjecateljskim i trenerskim medaljama (ukupno 286 osvojenih pojedinačnih i skupnih titula imotskog borilačkog kluba „Pionirka“), a danas rekreativno igranje tenisa. Iza svih tih životnih uzleta stoji njegova životna družica i pouzdateljica Ksenija, kojoj je također ispisao niz zahvalnih redaka između korica ove obiteljske sage kroz skoro pet naraštaja (pradjed Ivan je osobito tijekom 1906. i 1907. iz Amerike slao dolarske čekove djedu Stipanu za izgradnju nove obiteljske kuće u Gornjim Ujevićima, koja je dobila sve onodobne općinske dozvole, u kojoj je bila i mjesna gostionica).

Majka Ivanka sa „srcem velikim ko Biokovo planina“ bila mu je stalna životna podrška „poput najveće planine, poput najčvršće stijene“, bila je „barometar poštenja“, uvijek mu govorila „radosti moja“, učila ga molitvi i vjeri koja je „moćna, jaka“, hrabrila je i bodrila sve ukućane, savjetovala da „žena ne mora sve vidjeti“, i uvijek je pjevala crkvene i druge narodne pjesme. Nadživjela je supruga dvadeset godina, koje je uglavnom živjela sa sinom nakon odseljavanja njegove obitelji u Zagreb.

Lik muževnog i spretnog oca Mije, uspješnog pčelara, vinogradara i poljoprivrednika, gastarbajtera i cestara, oživio je kroz niz opisa njegova upornog i staloženog teškog težačkog rada i brige za imanje i „međe“ (na kojima je autor zadnjih godina podigao voćnjak s više stotina raznih vesta voćaka), uz pregršt anegdota i njegovih mudrosnih pouka. Jedna je: „hrabrost se mora vježbati“.      

U sjetnu i emocijama natopljenu memoarsku prozu ucijepljene su uspomene na autorovo djetinjstvo sredinom šezdesetih godina prošlog stoljeća, velike zimske snjegove, školske dane u Osnovnoj školi Tina Ujevića u Krivodolu, koja je dala čak dva dekana na zagrebačkim fakultetima (prof. dr. sc. Nikola Kujundžić i prof. dr. sc. Darko Ujević), jednog ministra hrvatske Vlade (prof. dr. sc. Milan Kujundžić), te više profesora, umjetnika, književnika i publicista… Zanimljiva je to i poučna osebujna spomenica i zahvalnica za blagoslovljeni obiteljski sklad, zadovoljstvo i ljubav, makar je i taj teški seoski siromaški život imao i svojih tegoba i padova, tuge i boli (Darko je u školskim klupama prebolio tešku upalu zglobova). Ljubav svom rodnom zavičaju vraća radom u Kulturno-umjetničkoj udruzi Ujević, osnovanoj 2010. godine, bienalnim priređivanjem stručno-znanstvenog skupa i zbornika radova o kulturnom naslijeđu Ujevića i Imotske krajine.   

Protkana kolajnom mudrih pučkih izreka, „briljantnih životnih savjeta te roditeljske mudrosti“, knjiga ima znakovitih osamnaest poglavlja: završno donosi Darkovo zahvalno pismo majci koje je pročitano na njezinu pogrebu na poljičkom groblju sv. Ane, koja je otišla s ispunjenom životnom poentom „Veselo živjeti, veselo umrijeti“. S osamnaest godina postajemo punoljetni, spremni na udare životnih maestrala i bura, pa nakon pročitanog osamnaestog poglavlja i čitatelj može prepoznati pečal tuge koji je gutao u grlu nakon odlaska svojih roditelja, posebice nježnih dodira staračkih ruku majke, koji nikada ne utihnu dok ima žara u njezinu pogledu. A lijepo je rekla jedna albanska poslovica: „Onog dana kad je umrla majka, počela je starost.“ Ili poetičnije kazano: Čovjek počinje starjeti kada mu umre majka.

Podijeli sa prijateljima!