Podbablje Portal - Sve iz Podbablja na jednom mjestu!

Untitled-1

 

Župa sv.Ane Poljica

Podijeli sa prijateljima!

Župa osnovana dekretom biskupa Stjepana BLAŠKOVIĆA.
Don Luku ZUJIĆA, prvog svećenika naslijedio fratar.
Dio obitelji Berinovca i Šumeta pripadaju župi Poljica.
Godine 1901. je još dopušteno pokopavanje Kujundžića kod sv. Luke na Kamenmostu.
Običaj blagoslova polja na tri lokacije.

O župi sv. Ane Imotska Poljica u Splitskomakarskoj nadbiskupiji nemamo ranih podataka. Ovaj kraj u srednjem vijeku pripadao je župi sv. Luke na Kamenmostu. U turskom razdoblju na području današnje župe Imotska Poljica stanovništva vjerojatno nije bilo mnogo. Poljica i Krivodol prvi put se spominju kao značajna kršćanska zajednica u dokumentu generalnog providura Pietra Valiera, koji ta dva sela 15. veljače 1686. povjerava brizi franjevaca. U vrijeme turskog vladanja tim krajem kao i cijelom Imotskom krajinom upravljali su kao dušobrižnici franjevci samostana Otoka na Prološkom Blatu.
Sela Poljica i Krivodol uvijek su pripadali župi Kamenmost, a tako ostaje i iza oslobodenja Imotske krajine od Turaka. Sela Poljica i Krivodol 1715. god. posluživao je fra Marko Garić-Tomasović kao kapelan Zmijavaca i Poljica. Sela Poljica i Krivodol od god. 1717. poslužuje franjevački kapelan iz Podbablja (sv. Luka Kamenmost). Godine 1733. makarski biskup Stjepan Blašković nareduje da podbapski kapelan stanuje u tim selima.

Sela Poljica i Krivodol proglašena su nezavisnom župom za vrijeme godišnje vizitacije makarskog biskupa Stjepana Blaškovića 1736. i 1739. godine. Boravak podbapskog kapelana u selima Poljica i Krivodol stalno se odgadao zbog nedostatka župskih kuća, a sela su bila dosta mala i siromašna pa nisu bila u stanju zidati novu kuću za boravak svećenika u mjestu. Od Nikole Bijankovića, makarskog biskupa, postojala je tendencija u makarskoj biskupiji da se franjevci istisnu sa župa, pa tako 1747. godine biskup Stjepan Blašković svojim dekretom od 27. svibnja postavlja za župnika Poljica i Krivodola don Luku Zujića. Te godine tobožnjom voljom naroda župa Poljica i Krivodol odcijepili su se od župe sv. Luke Kamenmost. Ta promjena izvršena je protiv volje franjevaca zbog toga oni šalju žalbu na mletački senat. U to doba u novoosvojenim krajevima Venecija je imala pravo patronata nad župama, a ona je te župe najredovitije povjeravala brizi franjevaca, jer su oni bili redoviti dušobrižnici u tima krajevima za vrijeme turskog vladanja. Tada se franjevačka župa mogla dijeliti i postati svjetovnom samo voljom i željom naroda, a to je trebala odobriti i civilna vlast. Republici je bila prikazana tobožnja želja naroda sela Poljica i Krivodola i ona je odobrila dijeljenje franjevačke župe sv. Luke Kamenmost. Poslije je dokazano da je protivno istina i da je prijevarom dobivena želja naroda. Isti mletački senat opozvao je dekret o ustanovi te nove župe i zapovjedio da umjesto svjetovnih svećenika franjevci budu ponovno pušteni u svoj posjed. Zupa je povraćena franjevcima mletačkim dekretom od 20. travnja 1752. god.
Dušobrižničku službu u župi Poljica i Krivodol ponovno vrši svećenik franjevac fra Franjo Grančić od 28. siječnja 1753. do svibnja 1757. god. kad ga zamjenjuje fra Ante Bandić, a već od početka godine 1758. nastupa služiti župu Poljica i Krivodol don Luka Zujić do 6. siječnja 1761. god. Toga je dana preminuo kao župnik Poljica i Krivodola. Poslije smrti don Luke Zujića biskup imenuje za župnika don Grgu Radića- Budalića, a sa strane fratara bio je predložen fra Ante Bandić. P
rotiv tog biskupova nastupa protestirali su imotski providur Petar Balbi i providur za cijelu Dalmaciju, ali biskup nije promijenio svoje odluke i tako zauvijek biskupijski svećenici preuzimaju tu župu. bosancica
Novoosnovana župa u početku nosi naziv: Župa Poljica i Krivodol. Kao takovu spominju je stare župske matice sve od 1747. god. pa naprijed, ali s vremenom naziv Krivodol otpada i prevladao je naziv Poljica Imotska. Prigodom stvaranja novih župa u Imotskoj krajini pojedine obitelji nisu se htjele priključiti novoj župi, a to su redovito bili pogranični svoje župe, a isto tako i župnici drugih župa. Po ovoj odluci sljedeće obitelji Berinovaca pripadat će župi Lokvičići, a ne župi Poljica:....
Taj biskupski dekret trebao je stupiti na snagu 1. siječnja 1901. godine. Medutim nastale neprilike neposredno poslije tog dekreta pomalo su se smirivale i konačno se sredile kad su se obitelji privikle i pripojile novim župama. Imotski dekan fra Mijo Kotaraš javlja župniku Podbablja 11. siječnja 1901. da je i dalje dozvoljeno pokopavanje Kujundžića u groblju sv. Luke na Kamenmostu. Ističe da će svaki župnik obavljati obrede na svojem teritoriju. Župski ured Podbablje 28. travnja 1906. po treći put obraća se na Biskupski ordinarijat da se čim prije srede neprilike s Kujundžićima nastale nakon dekreta od 29. studenog 1900.
Budući da je župa sastavljena od tri sela, stvorio se u župi običaj blagoslova polja za svako selo posebno. U prošlom stoljeću blagoslov polja slijedio je prema dopisu župnika don Petra Škarice biskupskom ordinarijatu 6. lipnja 1870. god. sljedećim redom:

1) Kujundžići i Biloši 25. travnja (sv. Marko);
2) Krivodol 3. svibnja;
3) Poljica na Uzašašće.

Kod pojedinih blagoslova znalo je dolaziti do nesporazuma, za što doznajemo iz spisa Biskupskog vikarijata iz Makarske župniku Škarici 16. travnja 1869. u kojem piše da kapela Ujevića ne smije ometati duhovnu pastvu. Po tom običaju blagoslov polja održavao se sve do Drugog svjetskog rata, a od tada je uveden običaj blagoslova polja za Poljica na sv. Marka, a za Krivodol prve nedjelje iza sv. Jure.U župi je postojao običaj blagoslova stoke,no to je zadnjih godina iščezlo. Običaj godišnjih blagoslova stanova nije uveden, ali svatko tko useljava poziva župnika da blagoslovi.
Župa je dosta prostrana i u starijim vremenima imala je pravo na župskog pomoćnika. Župnik don Mijo Rubić za vrijeme svoje župničke službe (1897.—1933.) nekoliko je puta apelirao na nadležne vlasti da se imenuje župski pomoćnik u župi, medutim župski pomoćnik nikad nije službeno imenovan. Pojedini župnici držali su kapelane ili provizore koji bi ih zamjenjivali za vrijeme njihove bolesti.
Do godine 1870. u ovoj župi misa se pjevala na latinskom jeziku, a poslije te godine kad je Biskupski ordinarijat izdao dozvolu da se misa može pjevati na staroslavenskom jeziku, pjevalo se na staroslavenskom.
Godine 1747. počela se pisati matica umrlih, 1748. matica krštenih, a godine 1749, matica vjenčanih. Sačuvani arhivski spisi čuvaju se u župskom uredu od 1820. god. Prve stare matice nalaze se u župskom arhivu, a sve ostale do 1949. u Historijskom arhivu u Zadru i Splitu. Sve župske knjige od 1949. god. do danas nalaze se u župskom uredu Imotskih Poljica. U župskom arhivu nalazi se šest anagrafa (Stanja duša). Najstariji je sastavljen 1860. god. Budući da su župnici Poljica vršili neko vrijeme dužnost vicedekana Imotskog dekanata, u župskom arhivu čuvaju se spisi vicedekana don Petra Škarice i don Pavla Diane. Takoder u župskom arhivu pohranjen je ljetopis župnika don Mije Rubića iz 1919.

Podijeli sa prijateljima!

follow us